Knjiga Etrurci i deroni prof. dr Radmila Petrovića u poglavlju o Egiptu govori o ulozi te faraonske države u formiranju odnosa pokojnika prema smrti i o pokojnikovom putovanju na onaj svet, o strašnom sudu i sličnim mitologemama vezanim za trenutak smrtnog časa, koje su sadržane u verovanjima da na tasu svevišnje pravde, samo „čista duša, lakša od pera…“ može da se sjedini s bogom i vine u besmrtnost. Vezano za Egipat, posebno značajnu ulogu imali su poslednji faraon, Amazis, i istoimeni, čuveni slikar. Našavši utočište u Grčkoj, ovaj sjajni umetnik je tamo prvi uveo crnofiguralni stil i upotrebu etrurskog točka i bogatih dionisijskih svečanosti. Refleksije ovakvog vaznog slikarstva pronalazimo i na ikonografiji vranjskih „derona“.
U poglavlju o Persiji ukazuje na značaj ove države kao prve globalne sile antičkog sveta. Persija je pokorila polovinu Azije i delove afričkog kontinenta, a osvojivši Palestinu, Siriju, Izrael i Egipat, usmerila se i na Balkan. Najzad, izgradivši mostobran za prelazak iz Azije preko Bosfora, okomila se na zemlje juga Evrope. U tim pohodima su na udaru prvi bili Tračani, a potom i makedonska država Aminte I i Aleksandra I.
Poglavlje o Etrurcima daje materijalnu i duhovnu kulturu etrurske civilizacije sa Apeninskog poluostrva, prikazujući njen značaj i uticaj na alpske Venete. Taj etrurski uticaj se postepeno proširio na sve narode Balkana.
Knjiga Etrurci i deroni profesora Petrovića u poglavlju o Ilirima ukazuje na fundamentalnu ulogu ovog naroda u dugom kontinuitetu širom balkanskog prostora, kao grčkog i etrurskog zaleda i konzumenta naprednih civilizacija toga doba. Naučni ishodi arheologa su pokazali da je najranija ilirska istorija bila vezana za područje centralne Bosne, lokalitet Glasinac i delove dunavske i moravske Srbije, sve do Kosova i Metohije, i sa lokalitetima Umčare, Mramorac, Čurug, Atenica, Novi Pazar i Pećka Banja.
U poglavlju o Dačanima i Getima, knjiga Etrurci i deroni pokazuje veliko bogatstvo današnjih rumunskih prostora, sa naglaskom na najvažniji hronološki period od VI do V veka p.n.e. Dako-getska plemena sa rumunskog prostora poslužila su kao transmisija velikog uticaja skitske kulture na Balkanu koji je dopirao do alpsko-venetskih prostora. S druge strane, skitski uticaj na jug se širio prema tribalskim, tračkim i ilirskim plemenima, u jednom dužem vremenskom intervalu.
U poglavlju o Tračanima i religijskom verovanju orfizma i matičnoj teritoriji današnje savremene Bugarske, njihovoj tračko-grčkoj pismenosti, razarajućoj vojnoj moći i neobičnim verovanjima, iznose se zanimljivi podaci koji pokazuju da je mezijsko božanstvo Dionis Bahu Trakiji dobilo svoju punu artikulaciju uz pomoć širenja vinove loze i sinkretističkog vezivanja za tračke bogove. Od Herodotovog vremena, čak i Grci počinju da veruju da je bog Dionis tračkog, a ne mezijskog, odnosno maloazijskog porekla.
U poglavlju o Makedoniji knjiga Etrurci i deroni daje generalni prikaz stanja arheološke grade sa aspekta makedonske savremene arheologije koja je razdelila postojanje tri plemenske-državne celine na svojoj savremenoj teritoriji na ilirsku, pejonsku i makedonsku. Lokalitet Trebenište se artikuliše kao ilirski nalaz, dok ga grčka nauka smatra samo makedonskim. S druge strane, prostor od reke Bregalnice i grada Štipa, do poteza Velesa, izvan granice prave Makedonije se u grčkoj nauci sasvim opravdano artikuliše kao prostore iznad Soluna, u liniju Sindos-Pela-Verija, čega proističe da prostor savremene makedonske države nije bio pod okriljem antičke makedonske države, osim u doba širenja Filipa I i osvajačkih pohoda Aleksandra, kada je bila pokorena čitava Grčka i veći deo civilizovane Azije.



